Ne mogu se naviknuti na pomisao da ga nema. I sada dok gledam u ovu prvu rečenicu koju sam napisala, sve više razmišljam. To mi vraća sjećanja, to me podsjeća na smrt.
Nikad se ne čini da se to događa upravo nama, zar ne? Bilo bi nam draže kada bi se to dogodilo nekom drugom, nekom koga ne znamo. Da je nešto drugo u pitanju, složila bi se sa ovom konstatacijom. ali u ovom slučaju ne bi. Ovo na što mislim, što proživljavam, što osjećam...to ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju.Shvaćam da zvuči glupo, shvaćam da nema nikakve logike i shvaćam da ova zadnja tri mjeseca nisam baš pri sebi, ali isto tako shvaćam da ovo ne mogu izdržati sama, a to se cijelo vrijeme događa. Sama. Bez ikoga pokušavam prijeći preko misli, preko sjećanja, preko svega. I to se nakuplja u meni i ne mogu to držati tako zatvoreno. Alkohol ne pomaže, droge ne volim...Jedini način je da pričam s nekim. Ali čemu sve to, kada nitko ne shvaća. Mogu ja tisuću puta ponoviti jednu stvar, mogu tisuću puta reći koliko sam nesretna i iako ima onih koji će reći onu legendarnu: ''da, znam kak ti je'', NE ZNAJU! Vidim im to u očima. Ne mogu znati, jer ono što je u mojoj glavi je toliko neizdrživo, toliko bolno...
Sjećanja stalno dolaze...jedno za drugim. I svako sjećanje je kao udarac i svaki udarac je jači od prethodnog. I tako dok ne padnem. O kako bi bilo lijepo da onda prestane, ali ne. I dalje dolaze sjećanja, sve brže i brže dok se ne slomim. I to se događa često. Jako često. Ponekad je to razbijanje sobe, ponekad je to bijes, ponekad su to suze. Nakon toga slijedi samosažaljenje i to je toliko jadno da bi bljuvala.
Flashback: Stojim na ulici, trudim se da ne drhćem. Povučem zadnji dim pljuge, miriši na vaniliju zbog duhana. Bacam na pod i gasim martom čik. Čekam da dođe. Imam filing da će mi srce eksplodirati. Napokon dolazi, drhćem još jače. Sve što želim je poljubiti ga, zagrliti...Nisam sigurna. Nakon kratkog, ali glupavog i banalnog razgovora, grlim ga. Poljubi me...smiješi mi se. Ne mogu odoljeti, ne želim ga pustiti. U glavi mi se vrti Azra i to samo jedan stih jedne pjesme: ''...i ponavljam u sebi samo jedno...poljubi me, pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me...'' Uvijek sam voljela kada bi mi to napravio, pa tako i tada. Odlazim...suze. Kraj flashbacka.
To mi je uspomena koja mi se vrti jako često po glavi...nakon toga se uvijek nasmiješim. Ne mogu prestati. Zatvorim oči, prebolno je. Vidim njegov osmijeh, isuse, neizdrživo je. I kako da zaboravim? Ljudi mi govore razne stvari: Zaboravi, ne treba ti, zaslužuješ bolje, nije vrijedno, prestani ga voljeti, preći češ preko toga...Smještaju mi druge dečke...Ali ne! Ne želim nekog drugog. Tog nekog drugog ne volim. Svi su oni dobri dečki i sve to znam, ali nitko od njih nije on. I ne mogu zaboraviti, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prestati...
Ne prođe niti jedan dan, a da ga se ne sjetim. Ne prođe ni 5 minuta, a da ga ne poželim kraj sebe. Shvaćam, egoistična sam. Najrađe bi da se sredi ako ne već zbog mene, bar onda zbog sebe. Neka nađe nekog tko će mu moći pružiti sve ono što ja nisam, nekoga tko će ga stvarno moć usrećiti. Nekoga zbog kog bi prestao...Taj dan kada se to dogodi, mislim da neću biti pri sebi. Egoizam je ipak jači...ali ako je sretan, ja nisam bitna. Trebala mi je godina i pol da pređem preko jedne druge veze, za njega će mi trebati puno dulje. Jer nisam izgubila samo dečka, izgubila sam i najboljeg prijatelja...i to nikada neću moći vratiti niti preboliti. Ironija je u tome što pišem o svemu ovome na istom mjestu gdje sam ga i upoznala...Još jedan flashback, osmijeh mi je na licu. Sjećam se razgovora na početku, kada smo se tek upoznali...Zašto je sve tako brzo prošlo? Nikad nisam htijela da ode, nikada ga nisam htijela izgubiti. Prekasno je za žaljenje. Volim ga....stvarno ga volim. Zaljubljena sam u njega isto kao od prvog dana...
Ovo nema nikakvog smisla, ovo pisanje tu na blogu. Pogotovo zato što apsolutno svi to znaju, čak i on...Ali ovdje jedino mogu sve reći jer znam da mi bar blog neće reći: ''Ah, znam kak ti je..bez brige, bit će bolje''

Prije nego što išta počnem, moram reć da sam iznenađena voljom za pisanjem, zapravo željom za ovim blogom. Dugo nisam htijela uopće otić na blog.hr zbog određenih sjećanja, što je vama sada manje bitno, ali meni je jebeno važno. Nije bitno...Jedan dio mene više uopće ne postoji i žao mi je što je izgubljen. Sumnjam da ću sad nastavit pisati (ko da sam i pisala nekaj), iako me možda opet nekad pukne želja za ovim. Stvar je u životu, stvar je u meni, stvar je u sjećanjima, stvar je u osjećajima koje ne mogu izraziti, stvar je u prijateljstvu, stvar je u ljubavi, stvar je u svemu što me usrećivalo...stvar je u tome da nisam sretna.

Opet sam se raspisala o nečem što više nema smisla, što stvarno za vas sada, nije bitno. Ovo je posljednja moja godina svega što sam poznavala, u to se ubraja srednja, grad, ljudi, prijatelji, znanci...Nema me više sljedeće godine. Neću nestat, ali ću se ''stopit'' s okolinom, postat ću samo još jedan čovjek. Baš ono što nikada nisam htijela...Selim se. Faks će mi počet. Prijateljstva (neka) će past u zaborav. Sve što sam nekad poznavala, bit će mi strano. Možda na to ne bi trebala gledat s negativne strane. Možda postoji pozitivna strana kao novi početak, novi ljudi, nova okolina i sva ta sranja koja mi tako idu na živce jer znam da ću se borit s vjetrenjačama, borit ću se sa samom sobom da ostanem normalna i zadržim svoje ''zdravo'' stanje svijesti ili laički rečeno, da ne popizdim do kraja. Neke stvari će ostat iste, ali opet to su toliko male stvari da izgledaju beznačajno.

Namjeravala sam pisati o osjećajima, o svim sranjima koja me izjedaju i proždiru. Namjeravala sam otvarat dušu i srce, ali ne više. Više neću dopustiti da budem povrijeđena koliko god to egoistično i sebično zvučalo. Boli me briga. Previše puta sam to napravila i previše puta me cijeli svijet zajebao. Jedanput sam mogla to podnijet, čak i dvaput makar mi je trebalo jako dugo vremena da dođem načisto s tim i da se pomirim s realnošću (sad znam zakaj su svi realisti, govoreći o piscima, tako prokleto zajebana bića) i uspijela sam...treći put sam pukla. Više ne opraštam, ne više. Pokušala sam previše puta i ne mogu. Ne, stvarno ne. Ovo poglavlje mog života je gotovo.

Sada bi kao bila prava situacija, moglo bi se reć idealna, da napišem ''dve, tri pametne''. Nemam neke posebne inspiracije. Nemam neko posebno mišljene, pa ni neki savjet. Bar ne nešto što već nije rečeno. Takav je život, takva je situacija, takvi su ljudi...Nema neke posebne filozofije, nema nekakvo posebno mišljenje o svemu. U ovom slučaju mogu reć da ni Max Weber ne bi pomogao i u ovom slučaju mogu reć da sam pametnija od njega. On bi sve to sagledao iz očiju filozofa i sociologa. Kao da je potrebno moj život svrstati u neku kategoriju. Kao da ne znam da mi je život sjeban. Takav kakav je, možda sjeban, al moj je.

Pismo upućeno jednom blogeru :)

Dragi blogeru,
Uopće ne znam kako da započnem ovo pisamce, ako se pismom uopće može i nazvati. No kako god da bilo, moram ti se zahvaliti i napisati ovih par riječi, jednostavno moram ovo izbaciti iz sebe.
Znam da se znamo već dosta dugo i da smo jako puno pričali i iznimno mi je zadovoljstvo poznavati nekoga takvog. Nisam ni znala da mogu biti takva s nekim. Velika je bila pogodnost što se nismo mogli vidjeti, jer da jesmo...vjerojatno bi se prije zaljubila u tebe. Ali dogodilo se svejedno. Zaljubila sam se u tebe, ni sama ne znam kada točno. Možda kada sam te prvi put sanjala. A kao da je i bitno. Dogodilo se. Mislila sam, nije dobro. Bio si sve od dečka što sam ikada htijela, ali bio si mi prijatelj...veći neko itko! I uvijek si bio tu negdje na msnu, status uvijek na busy, al sam znala da si tu. I trebalo mi je s nekim tako pričati. Ti si meni pričao o svojim problemima i uvijek sam te slušala i pokušavala ti pomoći koliko sam mogla. I nakon onog našeg susreta, dobila sma užasno želju da te poljubim, a i sam znaš one razgovore. I sada nakon ovog petka, mislim da nema sretnije osobe od mene. Toliko sam te samo htijela poljubiti, zagrliti...Onaj trenutak, i onaj poljubac...jebeni leptirići, kako mi idu na kurac! I zaboravila sam na sva sranja, na sve ljude. Nikoga više nisam znala i za nikoga nisam brinula. Prilično egoistično i ružno. Ali osjećaji su jači od tog. I nisam znala, ni sada još ne znam da je ovo sve dobro. Nadam se da radimo pravu stvar. Teško je...znali smo da će biti teško. Znali smo kakva sranja ćemo imati. Sve smo to znali, ali opet..To valjda znači da nije sve bezveze. I dalje puno pričamo i to mi je drago :) iako se ne viđamo, nadam se da ćemo jednog dana reć: isplatilo se svo ovo čekanje i cijela zajebancija...sva sranja...sve se napokon isplatilo.
Mislim da ti samo želim reći jednu stvar, a to je da te volim. I nadam se da će nam se jednog dana sve isplatiti.
Oprosti na svemu, značiš mi sve!
''Živim za subotu!''
Anja

Evo, javljam se sa novim postom.
Aktualna tema danas (tj.jučer budući da je prošla ponoć =D ) je bila štrajk prosvjetara. To stvarno nije normalno, pa mi smo stvarno u banani ! (po riječima moja profesorice iz sociologije i logike). Mi do nekih 12 navečer nismo znali dal se štrajka ili ne. Ok, trebali smo učiti i to, al stvarno nije u redu. Pa jbt, prvo je bilo da je štrajk, onda da nije pa opet je bio i tako u nedogled. Onda su malo pregovarali da bi došli do zaključka da se štrajka. Ok, znam da je zakon takav da se učenicima ne smije reć da ne dolaze u školu ako je štrajk, al jebemu pa mogu reć dal je štrajk ili ne!! Pa nije takav problem doći u školu....otišla bi na kavu il nekaj, al nemoj me tak zajebavati da prvo ima pa nema i tako u nedogled. Mi smo totalno u kurcu!
Ako već pričamo o školi, onda moram spomenuti svoje drage maturante koji odlaze. Užasno sam vezana bila za njih, stvarno će škola biti prazna bez njih. =( Falit ćete mi, svi...Što me podsjeća da sam ja maturantica sljedeće godine =S...Kako je sve to brzo prošlo, to nije normalno. Ko da sam jučer krenula u gimnaziju. Strašno! Možda je malo prebrzo prošlo. Nerado priznajem, ali falit će mi školica. Uvukla mi se pod kožu ;).
Ne znam kolko vjerujete u horoskop, al ponekad mi se čini da nisu sve to takve gluposti iako zvuče jako glupo =D. Danas mi je pisalo: ''Ljubav na pomolu'' i iskreno se nadam da imaju pravo. Preovisna sam o vezama. Fakat jesam i znam koliko je to štetno, al to je moja droga.
Bijah na operaciji ruke neki dan. Dobro sve prošlo i ošla vadit konce jučer/danas. I dalje gadno izgleda, al rekoše mi da neće ostat ožiljak ;). To mi je drago.
Još malo pa je i meni gotova škola. 10.6. Sanjam taj datum =D! Jedva čekam. Ocjene su ok, pod kontrolom su za sad. Prolazim s 4, osim ak se neš ne zakomplicira. Iskreno se nadam da neće. Ah! A odmah poslije škole, točnije 14.6. je Flogging Molly!!! =D E to će bit prepreprejeben koncert. Ne znam kolko ste upoznati s tim bendom, al oni su meni prejebeni. To je nekaj tipa irskog punka. Al, ruku na srce...tekstovi su prezakon. Kartu već imam..Ako kanite ić na taj koncert i niste još kupili kartu, predlažem da to napraviti što prije! Ak ste iz drugog grada, ja vam kupim kartu jer se krata može kupiti samo u Dirty old shopu. Košta 120 kn. Ak trebate kartu, javite se. Dakle, Flogging Molly, Zagreb, dvorište SC-a, 14.6.2009., karta je 120 kn. Predlažem vm da odete, predobri su!
Ah eto..to biješe to..Nema više ničeg...
Pozdrav! =)

Ah da! Kako je to lijepa spoznaja. Da bi došao do te spoznaje trebaš:
1)nemati love
2)frendovi vas trebaju odjebati
3)ne smijete imati kišobran
4)morate imati šarm
E da, dakle..kada sve to imate/nemate, spremni ste za jedan od boljih provoda.
Dakle Striko i ja smo se našli, otišli na kavu u jedan birc koji smo tek sad otkrili. Čekali smo još 2 cure koje su rekle da će doć i da će nam javiti, al niš od tog. Onda smo zvali Kiwi da nam pošalje broj..haha! niš od tog. Zaključili smo da bi trebali napraviti nešto divlje i ludo, nešto što dugo nismo napravili! I tako smo otišli žicat lovu. I skupili smo mi 52 kune i kupili si svaki pljuge. Otišli u stari dobar Studio. I zdrmali smo 4 runde pelina, a gazda nam je dao 5 rundu gratis. I tako nas to nije pucalo. I zabrijali smo ostat vani do jutra. Ja sam se sjetila da mi je doma cucak zaključan. I odoh ja doma i tako. Na Mihavljevcu smo snimili jedan divan video gdje moja noga stradava (na Fejsbuku sve imate). Gnjavili smo nekog lika našim pjevanjem. Mislim, reko je da mu ne smeta da je dobar izbor mjuze. Brijem da smo pjevali Doorse, da! I Hladno pivo....I ja sam onog dečka i dalje gnjavila. Zapravo sam ga htijela uvjeriti da ja ne pijem inače, što je apsolutno istina! Brijem da mi nije povjerovao...
Al znate kaj...fakat sam se zabavila. I dok smo razvijali teorije žicanja i dok smo pričali o životu. Brijem da smo se čak dogovorili da ćemo kupiti stan zajedno xD. Nismo se napili, malo nas je ponio taj alkohol i dobra zabava, neko uzbuđenje i sreća. Ali zapravo, ne mogu se na niš požaliti. Sve je zakon ispalo. Zaključili smo da bi to trebali ponoviti nekada. Bila je tu i jedna oklada, prije žicanja. On je rekao da ćemo nažicati oko 100 kn, a ja sam rekla da ćemo oko 50. E sad, ko pobjedi (odnosno kada nažicamo najviše kolko možemo, pobjednik je onaj ko je rekao svotu koja je bliže nažicanoj) uzima svu lovu i časti dok se ne potroši i zadnja kuna. sljedeći put ćemo skupit tolko da ćemo imat za cugu, pljuge i nekaj za jest. Nisam ni znala kolko to može biti zabavno.
Baš smo se jučer začudili, za 3 dana se uvodi zabrana pušenja!!!! =O To me šokiralo. Gdje je svo to vrijeme prošlo??? Ja predlažem peticiju i prosvjede! A neeeee..nije fer..Nek onda naprave birceve za nepušače. Ko se do sad žalio na dim???? Bircevi će sad počet propadat. I onak, sranje...A, vidjet će oni..svi će vidjeti...

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Molim minutu tišine za sve popušene cigarete u vašim najdražim bircevima!
R.I.P. nedostajat ćete mi jako!
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Jebe me ovo vrijeme prokleto. Svaki dan se nadam, ak super..neću morati oblačiti 3 mjace na sebe i svaki dan mi se sjebe s prokletom kišom. Mislim, ok..volim ja kišu, al kaj je previše je previše. Jedva čekam sunce i samo sunce!! Ahhh... =D
I škola me jebe..ima još jaaaaaaaako malo do kraja, kad ću ja sve to još odgovarat..mislim nemam ja jedinica, al mora se još pisati hrpa toga i odgovarati još više...onak, drito sranje!
P.S. ima neko dečka za mene kojim slučajem?? da, jadnija ne mogu bit
Pijte, družite se, pušite u bircevima!!!!!!
Pozdrav!!!

Evo, vratih se u blogerske vode. Prošlo je jaaaako dugo od mog zadnjeg posta i neću sada pokušavati napisati kaj se sve događalo kod mene, zato kaj bi fakat dugo trebalo da prvo sve stavim u nekakvu smislenu cijelinu, a onda još jako puno vremena da to napišem. Smatrajte ovo uvodom!
Moj ''dragi'' iz prošlog posta i ja smo prekinuli, al dobra je vijest da smo ostali frendovi! :) Nakon njega sam imala još jednog dečka, nažalost ta veza se ugasila prošli petak. No život ide dalje! Zar ne..Hehe. Živjeti se mora. Čeka me još puno toga. To bi bilo to kaj se ljubavnog života tiče. Ak nekog baš detalji zanimaju, nek me na kavu pozove. Makar sumnjam da vaš baš tako zanima moj život.
Škola je ok, al stvarno ok. Ocjene su zadovoljavajuće. Barem što se mene tiče. Treći razredi imaju još samo 25 radnih dana. Svaki dan križam na kalendaru dane. Jedva čekam kraj. Nemate pojma kako! Iako me malo jebu završni testovi i to. Proći će.
Trolek je bila vrijedna kojih mjesec dana kad je radila. U bircu jednom. Kako ja volim konobarenje. Obožavam!! Živim za to. Znam da je to mnogima sranjski posao i to. I da, namučiš se ko konj...ali jednostavno ja uživam u tom. Bar pokušajte shvatiti...
Napravit ću nekih izmjena na blogu, malo ić po ostalim logovima, vidjet kaj ima. Jednostavno, prošnjofat.
Bit će tu opet svega, obećajem! =)
Za sad je to sve...
Pozdrav od Troleka

Za sam početak..Sretan Božić svima! Kako glupo. Uh! Mrzim osjećaj kada nekom kažeš sretan Božić. Bolje ljudima reci svaki dan: Sretan dan! Možda bi barem nekome bilo lakše u životu.
Praznici su mi lijepo počeli. Uvukla sam se svom dragom u život ili bolje rečeno, provodim s njim gotovo cijele praznike. Nadam se da će tako i ostati. A bilo nam je prilično zabavno, malo iscrpljujuće (sry zbog tog), ali svejedno zabavno . Sad sam došla doma preko Božića, malo da budem sa svojima. Ali idem opet njemu u utorak i ne mogu dočekati da ga opet vidim. Volim ga. Kad bi bar sada mogla s njim ostati do kraja. Mislim, do kraja svega. On je tako jednostavna osoba i navikneš se živjeti s njim vrlo brzo. Kasnije, jednostavno se više ne možeš odviknuti. Ne možaš samo tako otić. Volim biti s njim. Iako smo imali greške. I s moje i s njegove strane (više s moje ). Volim ga i volim nas zato što smo takvi. Nadam se da se nikada nećemo promijeniti.
Volim život preko praznika. Tako uživam. Nema nikakvih obaveza. Samo putujem. Za Novu sam u Rijeci sa dragim. Eh sada, ili u Rijeci ili na Cresu. Ovisi kako on oće. Moji su popizdili ovih dana. Ko će s njima na kraj izać. Buraz je još gori. Dobio je ono sranje od wow-a, ono novo i sad je u svom svijetu.
Škola me jebe. Učim. Čitam lektiru. Radim referat. To sve zato da kasnije imam više vremena za sebe. I za njega. Zaključila sam da je to najbolje. Da podijelim posao. Kasnije ću više uživati. Moći ću ići kod dragog, a i on će moć doć ovdje. Ma tako je najbolje. Heh! Valjda će mi se trud na kraju isplatiti.
Moj dragi mi je rekao da ne želi bebača. Mislim, pokušavamo dobit bebača, ali ne uspijevamo . Ali ja želim bebača, jednog dana. Dogodila se jedna mala greškica, eh da. Nadam se da će sve biti ok. Vjerujem da oće.
Škola mi uopće ne nedostaje. Ma nimalo. Skroz sam se uživila u ovo uživanje. O da!
Azra vlada mojim svijetom trenutno. Osjećam se predobro. Muzika mi još uvijek na prvom mjestu. Volim sebe i ljude oko sebe.
Želim svima sve najbolje i da što bolje provedete Novu godinu. Želim vam puno cuge, ali bez hitne i ispumpavanja. Ja se neću napiti. Želim što više vremena provesti sa svoji dragim i to bez pijanog stanja. Što bolje provedite ostatak praznika! Pozdrav!

Znam da gro kasnim s postom, oprostite.
Imala sam nekih sranja u zadnje vrijeme.
Sumnje, stare rane, nepreboljena prošlost,...
Za većinu tih sranja sam ja kriva, tako da...
Ispričavam se...
Dosta se toga dogodilo od zadnje puta.
Kao što vidite, nema najavljenog posta o Ribnjaku.
To sam malo odgodila.
Imam neki jebeni unutrašnji sukob.
Po Freudu, sukob Ida i Superega.
Ego pokušava sve pomiriti.
Fakat imam filing da su u meni 2 jebene osobe i to me tako jebeno živcira.
Nikako ne mogu pronać neki jebeni mir.
Živciram samu sebe, tj. Id i Superego me živciraju.
Nek se prestanu svađat u mojoj glavi!!
AAAAAAAAAAAAAA.....
Btw. poslali su me na psihijatriju na razgovor sa psihijatrom zbog anksioznosti i fobije.
Pitala sam par osoba kaj misle o tome i rekli su da bi mi to koristilo.
Koji kurac?!?!?!?
Ja nisam anksiozna, malo fobična jesam, ali svi se nečeg boje!!!!!!
To je stvarno nevjerojatno!
Popizdit ću kolko ne mogu s nikim normalno pričat.
Da bar postoji netko..
Škola je skoro pa gotova, ocjene skoro pa sređene.
Još mi ostje hrvatski koji moram imat 2 ili 3.
Za sad je 1.
Kako ne podnosim tu glupaču od žene.
Jooooooj!!!
Još mi je ovaj moj sad zbrisao s msna.
No ugl, idem učit dalje...
Brijem cijelu noć, il bar većinu noći.
Jedva čekam da sve ovo prođe.

Ja stvarno jako volim Zagreb, grad u kojem sam odrasla i još uvijek odrastam. Ne bi se voljela seliti iz Zagreba (osim u jednom jedinom slučaju) niti bi mu okrenula leđa. Kao što se da naslutiti iz naslova i početka ovog mizernog, ali domoljubnog (tj. bolje rečeno gradoljubnog) posta. Ne znam što me potaklo na pisanje ovog posta i sumnjam da ću i saznati, ali pokušajte uživati!
Zagreb ima neke svoje čari. U Zagreb sam zaljubljena cijeli svoj život. Stvarno sam povezana i sa mjestima i sa ljudima u Zagrebu. Kako se mijenjaju godišnja doba, tako se mijenja i ovaj moj grad. Jesen je prekrasna na Zrinjevcu i Maksimiru, dok zima dominira Gornjim gradom. U ljeto je najljepše na Ribnjaku, Jarunu ili Bundeku, a prolijeće u nekoj šumi u okolici.


MAKSIMIR


GORNJI GRAD


RIBNJAK


ZRINJEVAC

Što se tiče izlazaka i muzike koju ja preferiram, nema baš previše mjesta za izać. Predstavit ću nekoliko mjesta i birceva koje se mora posjetiti ako si u Zagrebu.
1.ROUTE 66
-Meni najdraži birc. Nalazi se kod dvorane Vatroslava Lisinskog, preko puta ceste. Većina ga neće ni skužiti jer izvana nije ništa posebno, izgleda kao najobičnija kuća. Ispred birca se nalaze drveni stolovi i klupe, roštilj i ljuljačka. Čim se uđe u birc, sa desne strane je wc, odmah kod ulaza je šank. Kada se uđe u ''glavnu prostoriju'' sa lijeve strane je biljar, sa desne mali stejđ na kojem je gotovo svake večeri svirka. Moja preporuka je Yellow Submarine, koji su prije bili srijedom, al sada ne znam novi raspored. I isplati se poslušati jedan jako dobar blues bend, koji nastupa nedjeljom. U cijelom bircu su fotelje,a po zidovima slike slavnih koji su bili tamo, slike ljudi koji uživaju u atmosferi, cugi i zajebanciji. Jednostavno, birc je kao stvoren za mene. Tamo se uvijek osjećam kao doma.


YELLOW SUBMARINE (OVAKO JE TO KAD SVIRA DOBRA MUZIKA)


ISPRED BIRCA

2.TOLKIENS
-Moj zasigurno drugi najdraži birc. U njemu se opuštam svaki dan ujutro od 7:10-8:05. Atmosfera koja mi paše i konobari koji su predobri (Zoki i Zvonko). Relativno je blizu moje škole. Prije je bio na Gornjem gradu samo 2 min od moje škole, ali u 8.mj. se preselio na Opatovinu. U tom bircu sam proživjela dosta toga. U to spada i markiranje, ispijanje pive, zajebancija, sretna i tužne trenutke. Stvarno nikad ga ne bi mijenjala.


ZNAK TOLKIENSA DOK JE JOŠ BIO NA G. GRADU

3. ZVUK
-Birc u središtu Zagreba u koji sam prije znala često ići. Ne znam zašto sam prestala. Stvarno ne znam. Ali birc je više za kave petkom poslije škole. Dosta bučno i zadimljeno mjesto sa još življim ljudima. Skroz je normalno da u pola sata najmanje 4 ljudi dođe i žica pljuge ili kunu-dvije.
Nažalost nisam našla neku dobru sliku.

4.BOOGALOO
-Najbolji koncerti. Bez dvojbe.



5.MELIN
Birc koji je nekada meni bio super. Bio je zadnja rupetina i to mi se jako sviđalo. Sada se tamo emači režu nasred Tkalče. Prestrašno. Više to nije to i stara ekipa se raspršila. Tamo više niti nije zabavno, niti ima nekog zanimljivog. Sad j i preuređen i sve. Ne sviđa mi se, stvarno ne. No ipak, nemam više 14 godina. Opijanja tamo ostala su mi u sjećanju i drago mi je što sam bar jedan dio svog života tamo ostavila.


STARI IZGLED MELINA

To bi bilo to. Ostao je još Ribnjak, ali on ima tu povlasticu da spada u svoj posebni post. O Ribnjaku bi mogla pisati fakat gro stvari, tako da sljedeći post je ziher Ribnjak. Pozdrav!

Probudim se. Pgledam na sat. 10 do 6. Ne da mi se ustati.
Stara me pita kak sam, odgovaram da sam užasno. Istina je da sam dobro, iako još od jučerašnjih bolova u prsima osjećam posljedice.
Ponovno se budim. Pola 11. Kuća prazna. Pogled mi padne kroz prozor. Magla. Ograda mojeg balkona prekrivena kapljicama i samo jedna paukova mreža prkosi. Sva je prekrivena kapljicama. Izgleda tako smrznuto i beživotno. Odlazim u kuhinju, ubrzo se širi miris vruće kave. Sjednem za stol. Upalim svoj laptop. Polako ispijam svoju dnevnu dozu kofeina dok gledam kroz prozor. Idilična slika jeseni. Sve je mirno. Nema automobila ni tramvaja. Tu i tamo koja vjeverica ili pičica se na trenutak vidi.
Na kraju će i to pokvariti moja bučna obitelj koja će se vratiti sa posla i škole. Magla će se razić i ubrzo će se pojaviti sunce. Ostat će mi samo sjećanje na paučinu u magli.